ponedjeljak, 19. prosinca 2011.

U gori raste zelen bor

Maretaši i bor
  Gledan sa južne strane, gorostasni Ilija izgleda tako snažan i nepristupačan. Divovski kameni zid izdigao se iz mora i stvorio sliku dostojnu divljenja i poštivanja. Taj snažan bedem kao da je stvoren da sačuva onaj mali komadić zemaljskog raja koji se krije negdje u njegovim visinama. Prije no što su se ljudi svojim cestama probili do samih vrata ovog raja, pristup mu je bio dostojan. Starom stazom preko Ruskovića i podnožjem Kabla, Ilija je namjernika postupno pripremao za ljepote koje tek slijede.
   U tom raju raste jedan mali bor. Skrasio se na maloj, travom obrasloj, polici podno vitkog Soplja. Svoje korijenje čvrsto je upleo u škrtu zemlju tako da se lakše suprostavi buri kojoj je smiono okrenuo lice. 
  Tog je lijepog, prosinačkog jutra, okupan toplinom svoga hranitelja Sunca, gledao u daljinu i razmišljao o svojim rođacima, tamo, za njega daleko, u bijeloj Bosni. Vran, Čvrsnica, Prenj, Velež, Maglić. Pokriveni snježnim ogrtačem, s ovog toplog mjesta izgledali su tako privlačno i čarobno. Bor je poželio da posjeti ta mjesta. Kakva je to moja sudbina! Prikovan za ovo mjesto, mogu samo maštati o tim dalekim krajevima.Usprkos predivnom danu, sjeta je uhvatila taj mali bor.
  Vauuu! Što je ovdje lijepo. Idemo do one male zaravni na rubu da se odmorimo. Veseli ljudski glasovi prenuli su mali bor. Dugo ih nije vidio u ovolikom broju. Dvanaest svojih iglica prebrojio je gledajući ljude. Ljudi su došli do njega, nisu ga ni primjetili. Odložili su svoje torbe, divili se širokom pogledu. Uz njega su se fotografirali, no ne radi njega, već zbog pogleda koji se pružao sa tog mjesta. No usprkos tome, bilo mu je drago što je netko došao. Ma da se razumijemo, nije on inače sam. Ptice ga često posjećuju, a i konji mu iz svojih nedalekih pašnjaka, svojim rzanjem često zažele dobar dan. No, ljudi su rijetki, a tako zanimljivi. Tog su dana sjeli u njegovo krilo i mnogo pričali, smijali se i družili. Pričali su o dalekim snježnim vrhuncima o kojima je i on maloprije razmišljao. No nakon nekog vremena ljudi su ustali, još se par puta svi zajedno fotografirali i potom otišli. Nauživali su se toga mjesta i odlučili da odu dalje. Gledao ih je kako se uspinju na njegova prijatelja Velikog Soplja. Zamišljao je pogled odozgor, zavidio ljudima što mogu ići gdje požele. Nakon što su se nauživali tog tajanstvenog pogleda, ljudi su krenuli natrag,  putem kojim su i došli. Zastali su do njegovih prijatelja konja, te ih pomazili i nahranili nekim okruglim zelenim voćem. Krenuli su dalje preko kaduljinih livada. Nema  ih više. Ostao je opet sam. 
  Sunce je od toga dana mnogo puta prešlo svoj polukrug na nebeskom svodu. Svanuo je opet vedar i topao dan. I gle čuda, neki od njegovih starih ljudskih poznanika opet su ga posjetili. Sjeli su uz njega, ali ovaj put nisu mnogo govorili. Kako su se na njega leđima naslonili, to je mogao osjetiti njihovo srce koje je tako mirno, a opet tako snažno tuklo. Dugo su ostali uz njega.
I mnogo su mu se puta za njegova života ti isti ljudi vraćali. Uvijek bi sjeli uz njega, katkad vikali, katkad pričali, ali vrlo često samo šutili. Postali su dobri prijatelji. Njegova kora postajala je sve grublja i hrapavija, baš kao i lica njegovih prijatelja. Ostarili su. I tako dok je jednog dana, naslonjen o njega ležao, jedan od starih prijatelja mu se obrati: Dragi bore! Bi sam na mnogim dalekim mjestima o kojima ti možeš samo sanjati. Divio sam se vidicima koje ti nikada nećeš vidjeti. Propješačio sam stotine kilometara, popeo se na stotine vrhova. No dragi bore, samo sam tu uz tebe, na ovome mjestu našao mir. Tu na rubu svijeta, tu u kaduljinim livadama, uz pogled na daleke i čarobne vrhunce, tu uz veselo rzanje slobodnih konja, u podnožju Velikog Soplja, tu je mjesto gdje sve dođe na svoje.
  Na jednoj velikoj gori raste zelen bor. Star, ali jak, prkosi buri, ponosan što je upravo ono malo zrnce sjemena iz kojeg je nastalo, palo upravo na to mjesto.

Veseli ljudi: Jakica, Adrijana, Mirna, Mirjana, Indira, Nikša, Vedran, Rikardo, Nikola, Denis, Ivan i Ivan
Fotografije: Slikice

petak, 9. prosinca 2011.

Aktivan vam Međunarodni dan planina

 
Međunarodni dan planina proglasila je opća skupština UN-a 2003. godine, 11. prosinca, nakon što je Međunarodna godina planina, koju je UN proglasio 2002. godine, ukazala na potrebu stalnog osvješćivanja golemog značenja planina i održivog razvoja njihova okoliša za očuvanje kvalitetnog života stanovništva.