U indeksu Planinarskog vodiča po Hrvatskoj, lako se može doći do informacije da ime Sveti Ilija nose četiri planinska vrha. Najviši od njih je onaj biokovski koji sa svoja 1640 metara visine predstavlja pravi planinarski izazov. Nešto južnije, iznad primorskog mjesta Gradca, nalazi se onaj kojeg smo nedavno posjetili.
Nad plodno konavosko polje nadvila se ljepotica dalmatinskog krša, Sniježnica. Njezin najviši vrh, Ilijin vrh (ili Sveti Ilija), mjesto je sa kojeg se pruža "najviši" pogled u našoj županiji. O važnosti tog vrha u prošlosti najbolje svjedoči iznimno kvalitetno građen kameni put, "mulatijera", koji se od sela Kuna Konavoska blago uspinje do samoga vrha. Građen je još u vrijeme Austro-Ugarske u svrhu prijenosa topova na vrh. U subotu, 31. ožujka, diveći se ljepotama prirode i umijeću ljudskih ruku, zaštićeni visokim slojem oblaka od "marčanog" Sunca, vesela skupina maretaša provela je lijep dan na Sniježnici.
No, za nas je ipak samo jedan Ilija. To je onaj koji nam je već priuštio mnoge lijepe trenutke, prizore, susrete. Na spomen toga imena u glavi se javljaju slike predivne prirode koju kriju kamene vrleti iznad Orebića.
Usprkos dobroj prognozi, u gornjoj polovini planine ušli smo u guste oblake. Kondenzirane vodene kapljice udruživale su se na vrhovima borovih iglica u veliku kaplju, a ona najpreciznija je vrlo brzo i mijenjala svoje agregatno stanje za tolim vratom nekog umornog planinara. Planina nam je pokazala i svoju drugu stranu, mističnu, tajnovitu, ali nekako tužnu.
Na povratku, u Bilopolju, u podnožju planine, zastajemo pred svijećama i svježim cvijećem . Vrh je i dalje skriven u gustom oblaku. Možda i planina tuguje. Izgubila je nekog tko ju je volio.
